Ahlak selefa

Ahlak selefa. Autor: dr. Ahmed Ferid. Broj stranica: 142. Uvez: Tvrdi. Priredio: Mithad R. Ćeman.

Rođen je 25. jula 1952. godine u Egiptu. Otac mu je bio veoma pobožan čovjek i voljen od strane komšija i rodbine. Čuvao je svoj namaz u džematu i svoj noćni namaz a hatmu je zaklapao svakih sedam dana. Radio je kao službenik za pitanja agrokulture. Majka mu je takođe bila pobožna žena koja se mjesec dana po povratku sa hadža razboljela od raka stomaka i sa galopirajućom bolešću poslije svega dva mjeseca umrla dok je još šejh bio u tinejdžerskim godinama svoga života, tako da je Ahmed Ferid odrastao u veoma jednostavnoj ali jako pobožnoj porodici.

Od ranih promišljanja o sebi i svojoj profesiji priželjkivao je da bude hatib, i minber sa kojeg se ljudi podsjećaju na Allaha bio je za njega mjesto najčasnijeg poziva. Kao da je već tada znao riječi Sufjāna es-Sevrija: “Najčasniji položaj imaju oni ljudi koji podsjećaju na Allaha i podsjećaju na pokornost Njemu, a to su vjerovjesnici i učenjaci.”

Tokom sedamdesetih godina odselio je sa svojim ocem i porodicom u Aleksandriju gdje je upisao Medicinski fakultet kojeg je i završio. Tokom studija aktivno je učestvovao u vjerskim događajima na Fakultetu i čak bio njihov pokretač i nosioc. Aktivno je učestvovao u studenskim vijećima i na taj način uspio je da prostor namijenjen za video prikazivanje i muzičku sekciju pretvori u mesdžid, gdje su se čak održavale razne halke i vjerska predavanja i druženja. Koristio bi priliku da se obrati studenticama u autobusu, tokom njihovog prijevoza, gdje bi javno pozivao u Muslimansku organizaciju. Sa drugim aktivistima (poput: Ibrahim ez-Z‘afrāni i Muhammed b. Ismail) uspio je da Muslimansku organizaciju prenese i na druge fakultete pri Univerzitetu Aleksandrije.

Ovo djelovanje je našlo i svoje protivnike tako da je umalo došlo do fizičkog obračuna prije samog početka jedne konferencije koju je dekan Fakulteta htio spriječiti. Najodlučniji u održavanju konferencije bio je upravo Ahmed Ferid koji je bio i zadnji govornik. Sjeća se i prenosi poruku svoga izlaganja: “Mi dobro znamo šta nas čeka. Čekaju nas hladni zidovi zatvora i drveni stubovi vješala, ali da li znaju šta njih čeka?” Zatim je proučio zadnju stranicu sure Ibrahim gdje se na samom kraju kaže: “Toga dana ćeš vidjeti grešnike povezane u zajedničke okove; košulje će im od katrana biti, a vatra će lica njihova obavijati, – da Allah kazni svakoga prema zasluzi – Allah će zaista brzo račun svidjeti. Ovo je obznana ljudima i da njome budu opomenuti i da znaju da je samo On jedan Bog, i da razumom obdarenī prime pouku!” Poslije toga je dodao: “Mi smo poželjeli našu braću šehide! Poželjeli smo predvodnike šehida Hamzu i Džafera sinove Ebu Taliba, poželjeli smo Abdullaha b. Revāhu, Hasana el-Benu, Sāliha Serīha i Kārima Anadolca.” Ove riječi ispunile su Fakultet osjećajnošću pa su se mogle vidjeti otkrivene studentice koje plaču, a plač je obuzeo i pripadnike Organizacije. Riječi su dotakle i dekana Fakulteta koji je poslije toga poručio da se nikakve promjene po pitanju studenskih vijeća neće desiti, a čime je bilo ranije prijećeno, i da ga slobodno mogu računati jednim od njih (Muslimanske organizacije).

Tokom studentskih dana upoznao je vodeće ličnosti pokreta Muslimanska braća sa kojima je imao dobre odnose ali nikada nije pristupio pokretu. Pratio je i nastanak Džemā‘atu-t-tekfīr na koje je upozorio i od prvih dana se ogradio.

Muslimanska organizacija imala je tih godina veliki angažman unutar Univerziteta Aleksandrije ali i van nje. Iako se nikada nisu deklarisali selefijama ipak su sve knjige i svi vjerski stavovi prihvatani od šejhu-l-islama Ibn Tejmijje i Ibnu-l-Kajjima, Allah njima bio zadovoljan.

Po završenom Fakultetu predao je dokumenta za zapošljenje ali je morao na služenje vojnog roka tako da su mu dodijelili posao u rezervnoj vojsci (rezervista) što je zahtjevalo dodatno školovanje na Vojnoj školi. Odbio je da se obrije i da promijeni stil oblačenja (galabija i kapa) pa su ga zbog toga osudili na mjesec dana zatvora, gdje ga je dočekao još jedan zatvorenik, pripadnik Džemā‘atu-t-teblīg, koji je nešto ranije zatvoren iz istog razloga.

U dogovoru sa doktorom zatvorskog paviljona obrijao je bradu poslije čega je pušten i imenovan za doktora u Vojnoj školi. Nije htio ponovno da se obrije te je ponovno uhapšen i osuđen na šest mjeseci zatvora uz dodatnih mjesec dana iz prve presude kojih nije odležao.

Pomilovan je poslije četiri i po mjeseca i to zbog državnog praznika ali je na Vojnoj školi ponovno naglasio da se neće brijati. Opet je izveden na vojni sud gdje je osuđen na osam mjeseci. Tokom izdržavanja te kazne bio je izlagan torturi, batinjanju i po naredbi upravnika zatvora prisilno je brijan od strane zatvorskih stražara. Uskraćivali su mu osnovne stvari, poput sijalice, na šta je govorio: “Možete mi uzeti i ovu preostalu deku, kojom se pokrivam, ali od vjere mi ne možete uzeti koliko jednu dlaku!” Vijesti o njemu su došle i do Ibn Baza, rhm., ko je prokomenatrisao: “Ukoliko popusti imat će opravdanje a ukoliko ustraje imat će nagradu.” Pušten je poslije šest i po mjeseci i vraćen na služenje vojnog roka.

Izlaskom iz zatvora uvidio je da je unutar Muslimanske organizacije došlo do podvajanja gdje se jedan dio pripisivao pokretu Muslimanska braća a drugi Selefijskom pravcu. Osjećao se bliži Selefijskom pravcu tako da se priključio njihovim vjerskim aktivnostima, gdje je jedno vrijeme bio urednik časopisa Glas selefa. U prvom periodu bili su izloženi sabotaži od Muslimanske braće, koja su u tom trenutku bili uticajniji, ali kasnije su skupa sputavani od režima Husni Mubareka, što je 1994. dovelo do zabrane njihovog djelovanja. Ideje selefijske dave su nastavljene kroz predavanja i tribine sve dok 2000. nisu opet ozvaničeni.

Dva puta je bio zatvaran iz političkih razloga. Prvi put 1987. kada je pušten poslije 38 dana zatvora a drugi put 2002. pod optužbom da muslimane proglašava nevjernicima i da sektaški tumači pitanje opravdanja osobe za njegove propuste u slučaju neznanja (el-‘uzr bi-l-džehl). Iako je šejh već imao napisanu knjigu o oba pitanja, u kojoj se moglo jasno vidjeti njegov stav i način promišljanja i argumentiranja, ipak je odležao šest mjeseci. Za tih šest mjeseci promijenio je dosta zatvora i ni u jednom nije bio duže od mjesec dana. Te dane je iskoristio za razgovor sa mnogim zatvorenicima koji su pripadali različitim metodološkim pravcima: džihadisti, tekfirovci, članovima Hizbullaha, poštovaocima lika i djela Seida Kutba i mnogih drugih. Tim razgovorima i debatama ostavljao je velike tragove na sagovornike i doprinosio zbližavanju stavova među muslimanima.

Inače, dr. Ahmeda Ferida imao sam priliku sresti posljednjih dana mjeseca ramazana 1425., prije 15 godina, i to pored Kabe časne u Mekki, kada šejh svake godine dolazi u itikaf.

Napisao je preko 50 djela od kojih su na bosanski jezik prevedena:

1. Bistro more pobožnosti i suptilnosti, preveo: hfz. Hasan Popara, izdao: AIO, Zenica, 1999.

2. Primjeri istinskog vjerovanja, preveli: Senad Ćeman, Rasim Brković i hfz. Nedžad Ćeman, izdao: Muhamed Mehanović, Sarajevo, 2005.

3. Čišćenje duše prema prvim izvorima, prevela sa engleskog: Alma Čehajić, izdao: Libris, Sarajevo, 2005.

4. Ahlak selefa, preveo: Sead ef. Jasavić, izdao: Innehul-haqq, Sarajevo, 2013.

5. Bogobojaznost, preveo: Semir Rebronja, izdao: El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006.

6. Ne zaboravi smrt, kabur i Ahiret, preveo: Hasan Popara, izdao: El-Kelimeh, Novi Pazar, 2008.

7. Stabljika imana, preveo: Sead ef. Jasavić, izdao: El-Kelimeh, Novi Pazar, 2016.

Toplo preporučujem čitanje i iščitavanje djela ovog vrijednog autora.